You will never be happy if you continue to search for what happiness consists of.

ponedjeljak, 05.09.2011.

Sudbina. Oduvijek sam vjerovala u sudbinu. U mojim očima nikad se ništa nije događalo slućajno. Vjerujem, svaka sitnica ima svoj razlog. I da se nije dogodila ona, možda bi se dogodilo nešto gore ili možda bolje. Nije bitno, dogodilo se ono što se dogodilo, i da, tako je najbolje. Uvijek je tako najbolje.

Znate onaj trenutak kada samo čekate kad će se sve raspasti, kad se čini da više nema smisla, svaki segment vašeg života je sjeban i kao da nema povratka, nema izlaza ni riješenja. Trudite se nositit sa svime, ali više ne znate kako, niti to želite. Otvorila se praznina, crna rupa i jednostavno usisava sve boje i radost iz vašeg života. I da, to je onaj ključni trenutak u našim životima kada čekamo da nas sudbina posjeti. Crna jama se otvarala bezbroj puta, ali uvijek su se stvari riješile jednostavno same od sebe, prošle su kao da nikad ničega nije bilo. I s vremenom zaboraviš.
No ovaj put crna jama se nije pretvarala u točkicu i zatvarala, zjapila je onako prazna i polako me povlačila unutra, sve dok se nije dogodila... Da, umiješala se sudbina.

Koliko puta u životu se usudiš napraviti nešto stvarno opasno i glupo, i iako te svi upozoravaju da ne činiš to, ti ideš glavom kroz zid jer imaš dobar predosjećaj. Sve se odigralo u trenutku, da se nađem u istoj situaciji, ne znam da li bi imala hrabrosti to ponoviti, ali tad sam imala i drago mi je što sam učinila to što jesam. U samo nekoliko trenutaka, uspjela sam nesvjesno preokrenuti tok svog života u potpuno drugom smjeru. Možda promjena nije toliko vidljiva prostim okom, ali ja se osjećam drugačije, ali osjećam se isto, osjećam da se osjećam isto kao On.

Možda je stvarno glupo što se uvijek u svakoj sudbonosnoj priči mora nalaziti neki On. Ali izgleda da je sudbina tako htjela, pa ću joj vjerovati na riječ, ili na djela. Ipak, nije li ljubav sama bit svega?

Možda je ovaj put stvarno to to. Nadam se. Lijepo mi je.